Osuđeni ratni zločinac Branko Grujić protekle nedjelje pojavio se na otvaranju asfaltnog puta u zvorničkom naselju Potočani. Pojavio se u selu u kojem je ubijen veliki broj Bošnjaka, a likvidacijom je rukovodio upravo on.
Sudsko vijeće za ratne zločine Višeg suda u Beogradu proglasilo je Grujića krivim, jer je u svojstvu predsjednika privremene vlade “Srpske opštine Zvornik”, odgovoran za zarobljavanje, nečovječno postupanje i smrt vojno sposobnih civila Bošnjaka. Grujić je podsjećanja radi osuđen na šest godina zatvora za ratni zločin, odnosno za likvidaciju oko 700 civila Bošnjačke nacionalnosti.
Svjedočenje preživjelog iz Potočana
Početkom maja 1992. godine počeo je napad na zvornička sela. Iz sela Potočani, svjedok A je zajedno sa ocem i komšijom krenuo prema Kalesiji, koja je bila pod kontrolom Armije BiH (ABiH).
Na lokalitetu Zmajevca zarobili su ih srpski vojnici i, u koloni sa ukupno 14 civila, odveli do mjesta Pandurica.
“Oko 500 metara od Pandurice, prišao je nepoznat vojnik i rekao: ‘Nigdje ih dalje ne vodite.’ Vojnik je stao iza naših leđa i ispalio rafal po nama. Ja sam se bacio ispod puta i znam da su i drugi počeli bježati. Čuo sam da neko govori: ‘Rasporedi se u strijelce, ne daj da pobjegnu’”, ispričao je svjedok.
Nakon što se pravio da je mrtav, svjedok se skotrljao niz padinu i uspio doći do jednog kanala, u kojem je bila voda.
On je rekao da je tada čuo kako ga vojnici traže i pucaju.
Iz kanala svjedok je izašao i sakrio se za jedan grm, da bi sutra uspio otići do Kalesije.
Svjedok nije vidio da li je optuženi Grujić pucao u zarobljenike, ali tvrdi da je bio među vojnicima koji su pratili njega i još 13 civila.
Miloš Grujić, stric optuženog, ispričao je kako je 10. maja 1992. kod sela Baljkovica vidio zarobljene Bošnjake, među kojima je prepoznao svoje komšije.
“Ne mogu njihovih imena da se dobro sjetim, ali među njima su bili muškarci, žene i djeca, svi civili. Ležali su potrbuške, sa svezanim rukama na leđima”, kazao je Miloš Grujić, istaknuvši da je na putu za Baljkovicu vidio puno vojnika, ali da ne može sa sigurnošću tvrditi da li je tu bio i optuženi.
Svjedoci Paša Memišević, Šaćir Ahmetović i Mehmedalija Mumić rekli su da im je svjedok koji je preživio strijeljanje ispričao da je optuženi Grujić bio u grupi ljudi koja je učestvovala u ubistvu njihovih najbližih, među kojima je bilo i maloljetno dijete.
Rame uz rame sa Radovanom Karadžićem
Branko Grujić zločinac, se pojavio i na suđenju Radovanu Karadžiću te je svjedočio u njegovu korist. Prema svjedočenju Grujića, poslije “deblokade” Zvornika u aprilu 1992. godine, “Arkan i njegov major Peja su preuzeli kontrolu”, ostavljajući lokalne srpske vođe “bez ikakve vlasti”. I Srbi i Bošnjaci bili su, prema Grujićevom svjedočenju, “taoci i žrtve” srpskih paravojski. On je kazao da je u julu 1992. o zločinima izvijestio Karadžića, koji je bio “iznenađen i zapanjen”. Specijalna policijska jedinica je po Karadžićevom nalogu zatim pohapsila paravojske, posvjedočio je Grujić.
“Arkan je sve odlučivao i komandovao tokom napada na Zvornik, a zatim je to prepustio svom majoru Peji”, rekao je Grujić i potvrdio da su lokalne vlasti, poslije zauzimanja Zvornika, pozvale i smatrale dobrodošlim sve srpske dobrovoljce i da ih nisu pitali ko su i odakle su.
Nakon što mu je tužiteljka predočila dokumente, Grujić je potvrdio i da su lokalne vlasti plaćale “dobrovoljce” uključene u lokalnu Teritorijalnu odbranu (TO). On je rekao da je to činjeno na zahtjev komandanta Marka Pavlovića, za kog se kasnije ispostavilo da se zapravo zove Branko Popović.
U istom procesu sa Grujićem, beogradski sud je 2010. osudio Popovića na 15 godina zatvora zbog zločina počinjenih u Zvorniku.
Svjedokovoj tvrdnji da su Bošnjaci iz sela Kozluk u junu 1992. samoinicijativno otišli u inostranstvo, tužiteljka Gustafsson suprotstavila je nalaz iz beogradske presude da su Kozlučani prognani nakon što su im Grujić i drugi dali kratak rok da se spreme i obezbijedili prevoz.
Tužiteljka je rekla da je presudom utvrđeno da su u progon mještana Kozluka bile umiješane i “više vlasti”, odnosno sam Karadžić, što je Grujić negirao. On je kazao da Karadžić “nijednu riječ nije progovorio” o iseljavanju Bošnjaka.
Gustafsson mu je zatim predočila zapis iz dnevnika Ratka Mladića sa sastanka u Zvorniku održanog u junu 1992. u kojem stoji da je Grujić u prisustvu Karadžića rekao da je “sprovedena predsjednikova odluka da u Kozluk i Divič naselimo našu djecu”.
“Nikad ove riječi nisam izgovorio, niti sam pomenuo predsjednika Karadžića. Mladić je ili bio pijan ili nije dobro čuo… a volio je da popije”, prokomentarisao je Grujić.
No, sve navedeno nije smetalo da Grujić se vrati na mjesto zločina, odnosno da prisustvuje otvaranju asfaltnog puta u selu u kojem je šetao 1992.godine, ali sa puškom i sa namjerom da ubije svakog komšiju kojeg tu zatekne.