Iz nedavno objavljene knjige “Šta ćemo sad” kalesijskog književnika Mehmeda Đedovića izdvajamo jednu pripovijetku:

PAŠA KUNE

Kad se Fikret oženio, to nije bila mala stvar.

Njegovi rođaci Ago, Suljo i Meho su tu obavezu oko ženidbe otarasili dosta prije njega.

Doveli priproste seljanke koje su brzo ostarile i već nakon prvog djeteta izgubile zube, udebljale se. Agina je imala najveću nosinu u okolini i mada kažu da se nosu ne treba rugati, njen je bio takav da ga niko mimoići nije mogao.

Suljina se raširila i jedva koračala avlijom, Mehina migala na jedno oko i čitava joj strana lica bila ukrivo.

Njima to nije teško padalo jer su i sami bili daleko od ljepotana. Zapravo im je sve to i promicalo, nisu primjećivali. Sa ženama su spavali u mraku, na brzinu, gniječili i mijesili i za tili čas hrkali okrenuti na drugu stranu.

Život im tekao u blaženoj slijepoći sve dok se Fikret nije oženio i doveo Pašu.

Do tad ga sažalijevali, jadnik, hudnik, njihovo godište, a još neoženjen, da nije pod manom, da nije ovo, da nije ono…

Ljepšu ženu od Paše selo odavno nije vidjelo. Visoka, lijepo građena, pravilnih crta lica, lijepog nosa, širokog osmijeha, toplih, dobrodušnih očiju po kojima se odmah vidjelo i kakva je karaktera.

To što je Paši dato da nosa kao da to nije ništa, Bog rijetko sastavi u jednoj osobi.

Ljepota od majke, dobrota od oca, vitka na dajdžu… Uzela ovo od onog, ono od ovog, kao da je ona mogla birati pa sve najljepše pokupila od svoje loze i sve to na njoj skladno i stajalo.

Nije bila mala stvar dovesti tako lijepu ženu u kuću.

Ona trojica Fikretovih rođaka tek sad vide kakve su njihove žene, kao da ih je neko drugi oženio, a ne oni.

Otkrivaju im mane i svaka duboko u srce udara jer kad god prođu putem vide koliko je Paša drugačija.

Mržnja se začne brzo. Doduše, sve su prilike da je ona i ranije titrala jer Fikret je po svemu bio drugačiji od njih. Sad je puštena da ogovara i zavidi, da reži.

Zar Fikret da miluje onakvu ljepotu, a njih trojica…

Malo po malo skovali smio plan na koji sva trojica bez ustezanja pristadoše.

Upratit će kad Fikret ode na posao i banuti u kuću. Njih trojica, a ona sama, ne može se oteti.

Tako je i bilo.

Uhvatili Pašu kao ranjenu srnu i navalili na nju. Dvojica je drže. Ona se otima, moli, plače, vrišti, ali džaba. Muška požuda je životinjski nagon za tijelom, ali i za osvetom.

Zar on da dovede ovako lijepu ženu, da im prkosi, ruga se, sram da ga bude. Sam je kriv…

Paša je pokušala sakriti sramotu od sebe i od drugih, od čovjeka posebno, ali se nije dalo.

Sačekala ga ona tri akrepa na putu pred avlijom i rekli da mu je žena loša…

– Je li ovo istina, pita Fikret bolnim glasom, ljut, razočaran, slomljen.

Paša stoji na kućnom pragu. Izašla da ga dočeka, ali oni su bili hitriji. Klimnula je i zaplakala.

Ni tada nije digao ruku na nju.

Gledala je kako se u njemu nešto lomi.

– Pa što bona…

Čula je da je promrmljao, a ona nije imala snage ništa da mu kaže.

Poražen i osramoćen, poslao ju je nazad ocu i majci.

Ago, Suljo i Meho su likovali, što je Fikretova nesreća bila teža i bolnija, njihovo zadovoljstvo je raslo.

Nije vidio da su mu najveću dušmani oni koji ga plješću po ramenu i govore neka si otjero…

Kletva je oružje slabih i nemoćnih. Paša je klela. Žene se ježile od njenih kletvi, nikad tako nešto nisu čule. Kroz suze, kroz jauk, Paša kune…

Bog je brzo namirio račun.

Agu zatrpalo u jami, Suljo se ugušio u rijeci, a Meho pao sa stijena i slomio kičmu na tri mjesta. Nikada više nije stao na svoje noge.

Fikret je dugo bio sam i patio za svojom Pašom. Nije htio ni čuti da se ponovo ženi.

Oboje su čekali, oni valjda najbolje znaju jesu li dočekali…

Mehmed Đedović