U civilizacijskom smislu hidžra predstavlja izlazak islama iz sfere duha u svijet zakona i propisa koji reguliraju odnos čovjeka prema Bogu, samome sebi i drugim ljudima, rekao je u razgovoru za Fenu Meho ef.Šljivo, imam i hatib Alipašine džamije u Sarajevu u povodu Nove 1435. hidžretske godine koja nastupa u nedjelju 3. novembra ( 1. muharrema ) sa zalaskom sunca (16.41 sati).
U literaturi za hidžru se koristi živopisna metafora kojom se rasvjetljava nenadmašni značaj seobe prvih muslimana iz Meke i Medine. Ta glasovita metafora glasi: „Ono što je izlazak sunca u prirodi to je hidžra u životu muslimana.“
Sama riječ u arapskom jeziku je etimološki vezana za glagol hadžere, koji u prijevodu znači izaći.
Hidžra se dogodila 622. godine po Isau, neka je spas i mir Božiji na njega. Muhamed, a.s. je bio prisiljen napustiti svoj rodni grad Meku i otići tamo gdje neće biti u opasnosti.
Izlazak (hidžra) trajao je tri mjeseca, a posljednji su Meku napustili Poslanik Muhammed a.s. i njegov najvjerniji prijatelj, sljedbenik i prvi politički nasljednik Ebu Bekr, a odmah za njima i Alija, jedan od najjačih Poslanikovih uzdanika.
Grad Medina, ili Jesrib kako se tada zvala, ponudila mu je utočište i Poslanik je, neka je mir i spas Božiji na njega, napustio noću svoj grad i preselio se u Medinu u kojoj je ostao živjeti do svoje smrti.
– Seoba Muhammeda a.s. iz Meke u Medinu 622. godine opće je poznata pod pojmom hidžra. Ipak, hidžra nije obična seoba i emigracija, jer su motivi napuštanja svojih domova i odlaska u novu i nepoznatu sredinu kod Poslanika Muhameda a.s. i njegovih savremenika bili inspirirani najvećim duhovnim vrijednostima – kazao je u izjavi za Fenu mr. Meho ef. Šljivo, imam i hatib u Alipašinoj džamiji u Sarajevu.
Pojašnjava da su vjernici ostavljali svoje domove i imetke, žrtvovali su prolazna materijalna dobra za neprolazne i univerzalne vrijednosti vjere u Jednog Boga, stoga je hidžra najveća vododjelnica i prekretnica u povijesti islama.
– Do hidžre muslimani Meke su skupina vjernika nadahnutih jakim vjerskim osjećanjima, poslije hidžre muslimani Medine su organizirana i dobro povezana zajednica u svim oblicima života- ističe Šljivo.
Muslimani koji su izvršili seobu, muhadžiri, primljeni su s poštovanjem i ljubavlju od svojih medinskih pomagača, ensarija, a bratimljenje koje je Poslanik islama i formalno izvršio među njima predstavlja vrhunac solidarnosti i saradnje nastale na ideji duhovnog i moralnog bratstva među ljudima.
– Hidžra povezuje dvije obale života. Prvu obalu čine ljudi koji se nesebično žrtvuju za ideale i bore protiv idola, drugu obalu personificiraju pomagači u dobru, izdašni dobročinitelji koji na putu Božijem daruju svoje imetke braći po vjeri – naglašava ef.Šljivo.
Pravedni halifa Hazreti Omer među brojnim bitnim događajima islamske povijesti izabrao je hidžru Muhammeda a.s. i njegovih ashaba iz Meke i Medinu kao najvažniji trenutak od kojeg muslimani već punih četrnaest stoljeća i i 34 decenije računaju svoje vrijeme po lunarnom kalendaru.
Muslimanski kalendar je lunarni, mjesečev kalendar i godina ovog kalendara je kraća deset dana od godine sunčevog kalendara. Ovakav način računanja vremena usvojen je za vrijeme halife Omera, neka je Allah s njim zadovoljan, a za početak računanja vremena uzeta je hidžra – preseljenje Muhameda, neka je mir i spas Božiji na njega, iz Meke u Medinu.
– U svom civilizacijskom smislu hidžra predstavlja izlazak islama iz sfere duha u svijet zakona i propisa koji reguliraju odnos čovjeka prema Bogu, samome sebi i drugim ljudima- rekao je u izjavi za Fenu Meho ef.Šljivo, imam i hatib Alipašine džamije u Sarajevu.
Prenosi se da je dolazak u Medinu označen neopisivom radošću njenih stanovnika. Kako su prolazili kroz bašče i palminjake, kuće, dočekivala su ih nasmijana, radošću okupana lica ljudi, žena i djece. Mnoge ruke su hvatale povodac Poslanikove deve koja se zvala Kasva i čuli su se najtopliji pozivi da se Poslanik smjesti kod njih. Svi se, i tadašnji ashabi i kasnije generacije muslimana i svi muslimanski historičari, slažu u jednom: Medina nikada, ni prije ni poslije toga dana nije doživjela veće radosti i veselja.
Iz mnogih muhadžirskih i ensarijskih srca i grudi izlijevali su se stihovi dobrodošlice uz pratnju bubnjeva i defova, stihovi koje je islamska tradicija do dan-danas očuvala od zaborava.
“Puni mjesec nas obasja od Senijetil veda. Kevserom pojimo duše dok čekamo Ahmeda. Ti koji si od Allaha cijelom svijetu poslan. Došao si da grad Medinski ilumom nam obasjaš”, stihovi su dobrodošlice stanovnika Medine upućenih Poslaniku.
FENA