U čistoti svoje vjerničke duše, koja je svu svoju tugu zbog gubitka najbližih članova porodice pretvorila u dobrotu, empatiju, rad, poštovanje, po treći put u daleku Meku, krenula je Naza Mehmedović-Salkić iz Kalesije.
Naza je rođena Zvorničanka, koja je najteže trenutke svog života provelau u ratnom vrtlogu Kamenice i Cerske i koja se, nakon smrti supruga koji je umro od posljedica teškog ranjavanja, pogibije dvojice braće, djevera i mnogobrojnih rođaka i prijatelja, u porvim mjesecima 1993. godine, šumom, promrzla i gladna, probila prema Tuzli. I tu i ostala.
Dugo je već nastanjena u Kalesiji.
Na hadž je Naza prvi put otišla 2014. godina. Četiri godine kasnije, 2018. godine, obavila je hadž za svoju rahmetli majku, a ove godine, ovu svetu islamsku dužnost odlučila je obaviti i za svog supruga Halida Salkića, kojega, po vlastitom priznanju, iako se bliži već 30 godina od njegove smrti, nikad nije preboljela niti zaboravila.
Sudbina Naze Mehmedović-Salkić slična je sudbinama mnogih Bošnjakinja koje su bile prisiljene bježati pred metkom i nožem Mladićevih zločinaca, ali, opet, posebna po onom kako se ova hrabra, dobra i pametna žena, i u ratu i u miru, s takvom sudbimon nosila, a da nikad nije kazala da joj je teško, da je boli, ili da joj nešto treba.
I da nikad, kad je sretnete, nije pored vas prošla a da vas s osmjehom ne poselami i ne kaže vam neku toplu riječ.
- Hvala Allahu da sam dočekala da hadž obavim za svog Halida. Njegove oči bile su najljepše oči na svijetu. Da vam je samo znati kako je moj Halid bio dobar čovjek, kako me je volio i poštovao, a i ja njega. Džaba što je prošlo 30 godina od njegove smrti, ja ga i danas volim i poštujem kao da je živ – reći će Naza nakon što je objelodanila svoj nijet da želi obaviti hadž za svog Halida.
Nazin Halid, poznati borac iz Kamenice kod Zvornika, teško je ranjen 17. oktobra 1992. godine na zloglasnoj koti Lemino brdo.
I danas se prepričava, kako je Naza u neimaštini Cerske, suočena sa neviđenim stradanjem Bošnjaka u tom dijelu Podrinja, bez lijekova i bilo kakve medicinske pomoći, skupa sa ostalim ranjenicima, njegovala i svog supruga.
- Taj dan Halid me zamolio da poručim Idriz efendiji da dođe po njega i da ga nose u Kamenicu. Imao je veliku želju da umre u Kamenici i da ga ukopaju na mezarju kod džamije u Gornjoj Kamenici… Osvanuo je dan kad je, po njegovim riječima trebalo da preseli na bolji svijet. Cijeli dan je pričao o tome. Pričao je kao da mu je duša već preselila. Pričao je kako sjedi u hladu pored rijeke, okružen cvijećem i kako su mu obećali i most preko rijeke izgraditi.
- Njegovo, od bolova izmučeno mršavo lice, krasio je blagi osmjeh. Bio je sretan. Gledala sam ga u čudu i nevjerici i mislila da je od bolova izgubio razum… – zapisla je Naza u svojoj knjizi “Ptice bijele” izdatoj prošle godine u kojoj je, pored svjedočenja o stradanju Bošnjaka Cerske i Kamenice, opisala i dvomjesečnu patnju svog supruga nakon ranjavanja i trenutke pred njegovo preseljenje na bolji svijet.
Iako se nadala da se može dogoditi čudo pa da njen Halid ozdravi, trenutak rastanka sa njim koji je srušio sve njene nade i želje da život provede sa voljenim suprugom, napokon je stigao.
- Vidjela sam da lagano sklapa oči i počela izgovarati kelimei-šehadet, a on je još tiše ponavljao zamnom. Kraj šehadeta nisam čula. Glava mu je klonula naprijed i njegova plemenita duša, puna topline i ljubavi napustila je njegovo iscrpljeno tijelo. To je bio kraj njegove patnje na dunjaluku. Kako je u sobi zavladala tišina, jasno sam čula posljednji otkucaj njegovog velikog srca. Zatvorila sam rukom njegove poluotvorene oči i potpuno se slomila. Srce mi se slomilo. Bila sam nemoćna da bilo šta učinim. Insan može da želi, da moli, da upućuje dovu i tu se završava sva njegova moć. Allah određuje vrijeme rođenja i vrijeme smrti svima nama… – zapisala je Naza.
Kad je nedavno objelodanila da odlazi na hadž kao bedel za svog rano preminulog supruga, Naza je na poseban način objasnila svoj nijet, ali i stanje u kome se nalazi.
- Ispunila sam vlastitu dužnost obavljanja hadža, a onda i dužnost prema svojoj rahmetli majci. Sada idem za svog Halida. Bili smo u braku nepune tri godine. Znam koliko bi se on radovao da vidi Kjabu, znam da bi i on za mene učinio isto i znam, da će mi, ako zapamtim i hairli se vratim u Bosnu, srcu lakše biti. Nakon svih životnih iskušenja, pa i onog kad me je neprijateljski geler u Tuzli promašio za samo nekoliko milimetara, želim da vjerujem da me je Allah ostavio da živim, da svjedočim, da radim ono što bi svi moji šehidi željeli da radim – ispričala nam je Naza.
Jučer ujutro, pred Džamijom Kralja Abdulaha u Tuzli, među puticima na Hadž bila je i Naza.
Uzbuđena, ozarena lica, vesela, selamila se sa mnogobrojnim prijateljima i poznanicima koji su joj prilazili želeći joj sretan put, moleći je da ih se na svetim mjestima Meke i Medine sjeti dovom.
I hoće.
Jer Naza Mehmedović-Salkić ne zna izdati i nikad ne obećava ono što neće ispuniti, niti govori ono što ne odgovara istini. Tako to rade istinski vjernici.
To je ona Naza, prepričavalo se prije rata, što je razrednom starješini u Ekonomskoj školi u Zvorniku, kad je pitao učenike ko od njih vjeruje u Boga, skupa sa svojim školskim drugom Besimom, bez ustručavanja podigla ruku i kazala da je ona ta koja vjeruje u Boga.
Profesor je nešto prokomentirao, da bi, dugo poslije, pozvao njenog oca na razgovor, samo da bi mu kazao da ima želju da i njegova kćerka bude “pametna i čestita kao Naza”.
Nakon jučerašnjih selama, Naza mi je kazala da će me se dovama sjetiti na svetim mjestima Meke.
Znam da hoće.
Piše Almasa Hadžić za Politički.ba