Kad je Nasrudin-hodža postao vrlo poznat po svojoj mudrosti, njegove džematlije mu kupe veliki turban kakav su nosili samo veliki Ijudi poznati po svojem znanju i pameti. Jednog jutra u njegovu džamiju dođe čovjek koji nije umio ni čitati ni pisati pa zamoli hodžu da mu pročita pismo koje biješe tog jutra dobio. Hodža pogleda pismo i vidje da je ono napisano na jednom od starih istočnjačkih jezika koje ni on nije mogao razumjeti.
– Ovo ti ja ne mogu čitati – reče hodža. – Pismo je napisano jezikom koji ja ne razumijem.
Kad to ču, čovjek se razljuti pa zagalami na hodžu:
– Kako te nije stid da nosiš taj turban na glavi kad nisi u stanju da pročitaš ni jedno obično pismo?
Hodža skide turban, pruži ga čovjeku pa reče:
– Ako ti misliš da sva pamet i znanje dolaze iz turbana, evo ti ga, stavi ga na svoju glavu pa pročitaj pismo sam.
