Moj nevidljivi dan: Život pod nikabom

Ako se stepen tolerancije mjeri ne trpljenjem drugačijeg, nego apsolutnim prihvatanjem i poštivanjem, a mjeri se, Sarajevo ima ozbiljan problem. Bosanska prijestolnica nije, čini se, tolerantna prema drugačijem, nego tek prema onome na što su polako, bez praćenja političkih trendova, svikli njeni stanovnici. Može se danas ulicama glavnog grada hodati polugol, s minđušom u nosu, ljubičastom kosom, u trenirci, i sem ponekog, tihog komentara ili još tišeg smiješka – dobacivanja nema. Granica trpljenja ipak postoji. Postavila ju je bivša vlast svojim forsiranjem ekstremnih islamskih grupa, pripadnici tih istih grupa agresivnim odnosom prema drugom, u ovom slučaju i domaćem, ali i Alijansa, donoseći odluke čiji je rezultat, pored ostalog, konfuzno tumačenje vjerskih osjećaja na osnovu njihove političke korektnosti. Nakon što je život po pravilima rigidnih islamskih zajednica bio moderan i isplativ, žene koje su odlučile sakriti lica, tijelo pokriti crnim haljinama i svijet posmatrati kroz tanko platno, sada osjećaju naličje svog pristanka. Ne samo da ih se – bez razmišljanja da li je njihov izgled stvar izbora ili moranja – istovremeno sažalijeva i ismijava nego im se, u suštini, pokušava osporiti prokleto pravo izbora. Na isti način na koji su njihova “braća i sestre” pokušavali mijenjati svije(s)t bosanskih muslimana.
Novinarka Dana dan je provela pod nikabom, želeći provjeriti kakav je život žena čija se lica ne vide. Otkrila je, međutim, kakvo Sarajevo zna biti, šta je u našim životima promijenio 11. septembar, ali i koliko neke norme svom poštovaocu mogu zakomplikovati životne sitnice, poput vezivanja pertli.

“Ma, nemam ja ništa protiv. Neka svako živi svoj život onako kako hoće. Šta meni smeta ako je ona stavila krpu na glavu. Neka. Samo, ja bih to ufatio i tako prebio a ne bi’ dao plakati“, kaže stariji gospodin gospođi koja stoji do njega. Opći smijeh zgužvanog trolejbusa. Jedina osoba kojoj nije smiješno je, valjda, ona o kojoj govore. Osoba “s krpom na glavi”. U ovom slučaju – ja.

Zadatak je jasan – postati na jedan dan žena pod nikabom.
Smjernice: mora biti crn, da ne otkriva oči. Garderoba prilagođena bojom – crna. Rukavice obavezne. Obići sva mjesta na kojima jedna žena može i mora da se pojavi i vidjeti kako će metropola, glavni grad, otvoren, slobodouman i naviknut na sve, da podnese pojavu žene u crnom. Nema problema.

Problem nepostojećeg
Aha. Lako je reći. Otkako su zvanično skinute 13. jula 1947. velikom akcijom AFŽ-a, feredže su do prije nekoliko godina ostale prisutne samo u nevjerovatnim pričama u kojima je bilo spašenih partizana i nadmudrenih Švaba. Ovi su prostori, zapravo, do prvih višestranačkih izbora viđali vrlo malo pokrivenih žena. Iako smo bili potpuno naviknuti da gledamo časne sestre, nakon što su prve žene pod maramama prošetale gradom, počeli su stizati panični pozivi iz inostranstva kojima su prijatelji provjeravali istinitost vijesti da se u Sarajevu svako žensko mora “pobuliti”. I hajd’ ti njih sada razuvjeri.

Žene pokrivenih lica prošetale su kasnije. Negdje pred kraj rata, paralelno sa pojavom muškaraca koje smo prozvali “vehabijama”. Njihove žene dobile su naziv “nindže”. Vrlo malo ko se pitao smeta li njima činjenica da, gdje god prođu, ne mogu ostati nezapažene. Buljili smo u njih pokušavajući odgonetnuti kako se i da li se uopće vidi ispod crnog pokrivača za oči i šta li se nalazi pod svim tim platnom. Ono o čemu smo manje razmišljali, čak i kada smo ih počeli viđati kako voze automobile, šetaju sa djecom u kolicima ili kupuju namirnice u samoposluzi, i kada smo navikli da su tu, oko nas, jeste – kako je unutra?

E, to je, dakle, bio moj zadatak.

Problem prvi – gdje kupiti stvari sa izdiktiranog spiska. Mada u Sarajevu postoji nekoliko specijaliziranih prodavnica sa garderobom “za pokrivene žene”, u svakoj od njih će kupca koji traži nikab gledati kao da traži lijevi cvajlburger za blambinger.

Šta sad? Druga opcija je isti sašiti. I da je kakvo čestitije žensko u pitanju, vjerovatno problema stvarno i ne bi bilo, ali sam ja zadnji put iglu uzela u ruke zahvaljujući činjenici da me niko nije gledao, da bi mi je odmah zatim, uz vrisak, oduzeli. “Šta će trogodišnjem djetetu igla!” Znači, ni to ne može. A ne može se, vala, ni prići nekom na ulici i onako ga s neba pa u rebra upitati gdje se oblači. U ovom slučaju može biti shvaćeno kao provokacija.

Moja je velika sreća da nije. Vrlo ljubazno, kao da se znamo sto godina, djevojka mi je objasnila da se nikabi i prateća oprema nabavljaju kod sestre koja tu robu ponekad dobije iz zemalja u kojima se oni najnormalnije kupuju u radnji.

Shopping!
Ima li i jednoj ženi draže riječi. Sasvim je nebitno šta se kupuje, već od same činjenice da ću trošiti novac osjećam se mnogo bolje. U stanu je već nekoliko djevojaka koje biraju marame. Jedna kupuje haljinu. Ja bih trebala nikab. Nema problema. Koji? Kako koji? Onaj, crni, što svi nose.

Prije svega, mala škola pojmova. Nikab se najčešće prevodi kao veo. Crno je odomaćeno u gotovo svim islamskim zemljama, mada postoje i varijante u bijeloj, ali i drugim bojama. Dva su oblika nikaba. Jedan pokriva lice od obraza nadolje, dok drugi pokriva čelo i oči, ostavljajući mrežu kroz koju se gleda. Hidžab se odnosi na različite stilove pokrivanja kose, vrata i ponekad ramena. Džilbab je, najjednostavnije, kaput kojim se pokriva cijelo tijelo, dovoljno širok da se ništa ne ocrtava. Rukavice su ono za ruke.

Mama u nestanku Ja ću taj što sve pokriva, jednu maramu, par rukavica i crni džilbab u zimskoj, znači malo debljoj varijanti. Spakovano, plaćeno. Osjećam se kao mješavina Mate Hari (špijunke, da ne bude zabune) i Agenta 007. Tipično, odmah po dolasku kući, sve isprobavam. Džilbab mi je malo kratak. Znači da ću farmerke morati zavrnuti gotovo do koljena. Ako izviri jeans, mogao bi neko provaliti da sam lažnjak. Duboke cipele, obavezno. Još samo da zavežem pertle. E, lako je reći. Prvo, ne vidim pertlu; drugo, i kad je iskopam, smetaju mi rukavice. Znači, prvo pertle, nikab, pa rukavice. Čovjek uči dok je živ.

Moja dvogodišnja kćerka prisustvuje reviji. Sa velikim zanimanjem gleda naročito onaj dio kada pokrivam lice i pokušavam povlačenjem gore-dolje proširiti prorez za oči. “Mama se sakrila”, komentariše i odlazi da se igra potpuno ravnodušno. Da hoće svi tako reagovati.

Porijeklo pokrivanja žena je antropolozima nepoznato. Ono u čemu se slažu jeste da je postojalo mnogo prije dolaska islama. Nekih 4.000 godina prije prve Objave u starim civilizacijama Mesopotamije žene su nosile veo. Zna se da je u gradovima pokrivanje bilo privilegija – znak luksuza žena koje nisu morale da rade. Pokrivanje u prvom periodu poslanstva nije bilo obavezno. Žena nije stavljala nikab, osim u rijetkim prilikama. Zna se da su žene Muhammeda a.s. i nekih ashaba (najbliži prijatelji Poslanika a.s.) nosile nikabe nakon objave ajeta iz sure El- -Ahzab, u kojoj se ženama naređuje da spuste haljine svoje niza se, jer će se tako najlakše prepoznati i neće biti napastvovane.

Najviše protesta protiv pokrivanja žena u prošlosti čulo se tokom 18. i 19. vijeka, kada su Evropljani kolonizirali većinu islamskog svijeta. Otkrivanje žene tada zahtijevano je kao forma njenog oslobađanja i dovođenja u ravnopravan položaj sa muškarcem. Zanimljivo je da su paralelno sa propagiranjem ravnopravnosti evropski kolonizatori zakon koji njihovim ženama daje pravo glasa usvojili tek kojih stotinu godina kasnije.

Islamski učenjaci razišli su se po pitanju da li je nošenje nikaba obaveza. Sve dostupne studije o tome govore na dva načina – tako da u jednom dijelu to potvrđuju, a u drugom opovrgavaju, koristeći pritom iste kur'anske ajete i hadise. U Saudijskoj Arabiji žene van kuće moraju biti pokrivene. Egipat ne zahtijeva pokrivanje, dok je u Tunisu pokrivanje lica čak zabranjeno. Iran je od žena počeo tražiti da nose čador nakon islamske revolucije 1979, dok su žene u Afganistanu van kuće morale nositi burku, odjevni predmet koji pokriva cijelo tijelo, ostavljajući na očima mrežu kroz koju se gleda.

Ko se pljuje? Iako neradikalan, moj nikab bio je jedno sasvim novo iskustvo. Sastavljen od tri sloja, od kojih dva pokrivaju oči, a jedan pokriva lice ispod nosa, nešto je kroz šta se jedva vidi i jako teško diše. Pogled u ogledalo. Pa, ne vidim ništa. Prva odluka pod nikabom: ulicu prelaziti isključivo na zeleno svjetlo ili kada u blizini nema ni jednog jedinog auta.

Izlazim iz kuće. Do trolejbuske stanice, koja je udaljena nekih 500 metara, tri puta “Bože me sačuvaj”, dva puta spominjanje majke u vrlo negativnom kontekstu i jednom “sve vas je trebalo pohapsiti”. Koga? Šta vam je, ljudi, dan je tek počeo! Da ja kupim kartu. Nije se pametno švercati u ovakvom izdanju. Problem – sve su mi pare iste. Kako ću pronaći marku i pol. Kopam po novčaniku u napasti da skinem bar jedan sloj. Evo ga trolejbus. Gužva. Krasno. Neću ni tražiti, baš će se revizor gurati.

Radnici i đaci, nakrcani, kreću u nove radne pobjede. I među njima ja. Nekoliko je načina na koje ljudi gledaju na činjenicu da se pored njih vozi neko drugačiji. Najljepši je onaj kada na to gledaju normalno. Jer, ima i takvih. Ali jako malo. Najčešći je da tako intenzivno ne gledaju ne samo u nego i pored, iznad ili ispod mjesta na kojem stojim, da to postaje iritirajuće i izuzetno neprijatno. Treći, definitivno najgori, jeste da o vama pričaju kao da vas uopće nema. Kao da ste nevidljivi čovjek koji, pored toga što se ne vidi, ne može ni da čuje. Najtužniji je kad pričaju jezikom koji nindža ne razumije. Šta li, Bože, znači “divi nje”. Probajte na japanskom.

Izlazim iz trolejbusa u opasnoj napasti da se vratim kući i presvučem. Samo, valja ovu odluku objasniti uredničkom kolegiju. Neka. Predeverao je Mujo i gore. Čvrsto poštujući odluku da se danas ponašam neupadljivo, stojim na semaforu i čekam zeleno. Prekoputa mene, gospodin od šezdesetak godina. Priča sam sa sobom. Tek kad pređem ulicu, shvatit ću da zapravo priča sa mnom, jer mu sa udaljenosti od pet metara ne vidim izraz lica. Ispostavlja se da je to bolja opcija.

Svi moji pokušaji da prođem pored njega završavaju time da me hvata za ruku i, uz poplavu riječi među kojima su “srednji vijek”, “da ti milu majku”, “terorista” i još neke druge koje pred naglim naletom adrenalina nisam uspjela zapamtiti, bez namjere da me ikada pusti da prođem, gospodin penzioner svoj je krajnji protest izrazio tako što me je pljunuo.

Od svih ljudi koji su sa mnom na semaforu čekali da pređu ulicu, a bilo ih je, nije reagovao ni jedan.

Od sjedanja nasred ulice spašava me žena koja, prolazeći kraj mene, kaže “selam alejkum, sine”. Suzdržavam se da je ne izljubim.

U Općini Centar gužva. Bez nekog posebnog cilja, uzimam broj i sjedam na slobodno mjesto. Pored mene djevojčica. Potpuno zabezeknuta. Prva komunikacija je, kao, slučajan dodir rukom. Okrećem se. “Zdravo, ja sam Irma. Imam četiri i po godine. Šta ti je to?” Rukavice. “A to?” Veo. “A zašto ti to nosiš?” Teško pitanje. Petljam neki odgovor, potpuno svjesna da me pored Irme sluša još desetak oduševljenih sugrađana. Nakon što sam joj odgovorila na pitanja imam li kuću, idem li u školu, je li mi vruće, prilazi mama i odvodi je. “Pa-pa. Vidimo se.” Smijeh. Pa, ovom narodu stvarno prst pokaži.

Jedini način da izliječim depresiju koja prijeti da uništi moj undercover day jeste da kupim nešto. Možda puder. Iz Općine – u lanac prodavnica i butika. Šetam. “Halo, nindža, ijaaaaa”, presreću me trojica sportski obučenih momčića, demonstrirajući par karate poteza iz kina Prvi maj. E, da ste živi i zdravi, toliko puta su me danas tako nazvali da imam crni pojas, treći dan.

Kupovina pudera završava zabezeknutošću prodavačica i tišinom dok izlazim iz prodavnice. Mogu samo da pretpostavim šta se dešavalo kad sam zamakla za ćošak. Vrijeme je da se sretnem sa fotografom, da štogod od svega ovoga i uslikamo. Dogovor je da se nađemo na buvljoj pijaci. Čovjek sa isukanim fotoaparatom čeka. Kako se pojavljujem, kreće škljocanje. Prolazim pored njega u trenutku dok se objašnjava sa gospođom koja zahtijeva da me ostavi na miru. Još će i on dobiti “mare”.

Nijedna od prodavačica sa štandova me nije pokušala, kao obično, uvjeriti da mi “tigrasto najbolje stoji”. Ponuđene su mi dvije duge suknje, “bez šlica”, i džemper dovoljno širok da ga možemo nositi obje u isto vrijeme. Hvala, ne bih.

Evo marke… Neka zadnja stanica bude rasprodaja u popularnoj prodavnici šarene odjeće. Ulazim sa prijateljicom koja traži poklon za rođendan trogodišnjoj djevojčici. Razgovaramo normalno. Činjenica da me gledaju ispod oka, više mi ne smeta. Informacije radi, ispod široke crne haljine može se (i mora) ipak nositi neka garderoba.

Na izlazu se, kao po narudžbi, srećemo sa par njenih prijatelja. Mada se svi ponašaju kao da je činjenica što je u pratnji nevidljive žene najnormalnija stvar na svijetu, mobitel počinje da zvoni u trenu kad se rastajemo. Nagađanja idu od zabrinutih, da se i sama ne namjerava pobuliti, do radoznalih koji pitaju da li je pod nikabom novi frajer kojeg krije od ostatka svijeta.

Još malo šetnje i – nazad u redakciju. Usput srećem par poznatih ljudi kojima, naravno, ne prilazim. Ali mi je urnebesno zabavna činjenica da ja znam ko su oni, a oni ne znaju ko sam ja. E, lijepo sam vas povukla za nos, dragi sugrađani. Osvanut ćete u Danima.

Ono što nisam uradila jeste da nisam otišla doktoru ili stomatologu. Nisam se porodila. Nisam došla u situaciju da pokažem ličnu kartu. Nisam morala oprati prozor. Nisam izvela dijete u šetnju. Nisam živjela tako do kraja života.

Ali jesam shvatila da odjeća, ipak, čini čovjeka.

Naročito u trenutku kada mi je prišla Cigančica i rekla: “Daj pola marke, Allaha ti. Lijepa si k'o lutka.”

Čuj pola. Evo ti cijela.