Zahvaljujući osjećanju ljubavi i odnosu ljubavi, mnogi naši postupci dobijaju dublji smisao. Ali,da li je i sama ljubav prema partneru isto što i smisao života? Mnogi vjeruju da jeste. Vjeruju da je upravo takva ljubav najviši ili najsnažniji stepen ljubavi.
Izjava: “Ti si smisao moga života”, odnosno: “Ne mogu da zamislim život bez tebe”, svakako da može da prija kao znak velike i snažne ljubavi, ali može i da plaši. S takvim izjavama osoba u stvari poručuje: “Ja sam zavisna od tebe tako da je moj život bez tebe nemoguć”. Tako nastaje zavisnost od druge osobe, zavisnička ljubav.
Kada je osoba uvjerena da je smisao njenog života da je voli neko određen, ona je spremna da pređe preko bilo koje granice kako bi tu ljubav ostvarila ili sačuvala. Biti bez ljubavi takve osobe je za nju katastrofa – besmisleno bitisanje. Ukoliko je partner napusti ili umre, takva osoba neće biti samo tužna zbog gubitka osobe koju još uvek voli, već će osjećati depresiju zbog besmisla daljeg življenja. A tada samoubistvo može postati privlačna ideja.
Ako osoba izjavi: “Moj život ima smisla samo dok me Onili Ona voli, a ako prestane da me voli,onda ću se ubiti”, ona tvrdi da je Njegova ljubav uslov njenog postojanja. Reći da će neko živjeti samo ako i sve dok je dati uslov ispunjen jeste isto što i reći da neko ne želi da živi ukoliko dati uslov nije ispunjen. Iz tog razloga psihoterapeuti u radu sa ljudima često zauzimaju čvrst stav da je veoma pogrešno da neko sam sebi uslovljava pravo na sopstveni život ispunjenjem nekakvog uslova. Pravo na život mora biti bezuslovna kategorija. Smisao života je sam život.
I roditelji često svojoj djeci poručuju da su im ona smisao života. Sve to u želji da im pokažu i dokažu koliko ih vole. A onda kada ta djeca odrastu i kada se polako pripremaju da se odvoje od svojih roditelja i započnu samostalni život, mogu osećati krivicu što svojim roditeljima oduzimaju ‘smisao’ njihovog života. Neki roditelji, u želji da spreče gubitak ‘smisla’ vlastitog života, na različite načine nesvjesno zabranjuju deci da konačno odrastu i da se odvoje.
Uostalom, mit o ljubavi koja donosi sreću je toliko prožeo zapadnu civilizaciju da smo kolektivno pobrkali sredstvo i cilj. Umjesto da ljubav bude jedno sredstvo, emocija koja nas povezuje dok zajednički putujemo kroz život, ona je postala cilj kojem se teži. Naš kolektivni fantazam ostvarenja velike i trajne ljubavi za nas je isto što i sreća kojoj nema kraja, konačno ispunjenje životnog smisla.