Brat Džemal je imao svega šesnaest godina kada je nestao u šumama na putu ka slobodnoj teritoriji.
“Krenuli smo skupa, on, otac, ja i još jedan brat. Imala sam 18 godina bilo me strah, plakala sam ali to je jedini način bio da stignemo do slobodne teritorije. Već nakon nekoliko kilometara pješačenja, “zasule” su nas granate, tada sam oca Ibru i brata Džemala izgubila, oda tada nikad ih više vidjela nisam”, priča nam Lejla dok rukom prelazi preko tabutu svojih najmilijih.
Kaže da ni sama ne zna koliko dugo je sa drugim bratom putovala ka Nezuku.
“Plakala sam, htejla sam da se vratimo po njih, ali nadala sam se da su ispred nas da su i oni prešli da su živi. Ta nada je bila sve do danas, sada sam sigurna da ih više nema”, kazuje Hasanović.
“Nedostajao mi je brat, kada sam išla u školi, trebao mi je neko kome ću se požaliti za nešto s kim ću podijeliti svoju sreću, bol. Falio mi je on, taj moj mlađi brat”, jecajući govori Lejla.
Ona nam govori da će od danas makar znati gdje su i gdje im je mezar.