Kalesijac Faruk Daudbašić, profesor na Northeastern Illionis Univerzitetu u Americi, te potpredsjednik u First Eagle Bank, odlučio je da s nama podijeli svoju životnu priču. Faruk trenutno živi u jednom predgrađu Chicaga gdje je kupio kuću 2012. godine, te tu živi sa suprugom i dva sina.
Osnovnu školu je završio u Tuzli gdje je izbjegao tokom rata. Poslije osnovnog školovanja upisao je gimnaziju u Kalesiji, koju je nakon dvije godine napustio i otišao za boljim životom u Ameriku.
Sjećam se puno tih trenutaka koje nikada ne mogu zaboraviti. Baš sam jučer podsjećao prijatelja na čas matematike, kada bi profesor uspio ispitati čitav čas samo na jednom zadatku, većinom je nas bilo troje- četvero koji bi uspjeli riješiti zadatak, dok bi ostali pali.
Sjećam se naših odmora kad bi kao grupa odletiti do pijace da kupimo litar neke strašne koka kole da bi nas desetorica pila iz nje. Iako smo toliko imali da štrebamo (možda više nego naši nasljednici jer smo bili prva generacija) opet smo uvijek nalazili vremena da se družimo, šalimo i ispijamo kafice.
Nakon dvije godine provedene u srednjoj školi odlučio si da napustiš svoju okolinu, tačnije Bosnu i Hercegovinu. Sta te natjeralo na taj korak?
Pa najviše je to bila očeva odluka koji je u to vrijeme radio u termoelektrani. Za vrijeme rata je bio u logoru četrnaest mjeseci. Kad su plate već počele da kasne po tri mjeseca, to mu je nekako bila presudno za njegovu odluku, jer se dvoumio gotovo dvije godine. Sjećam se baš tog dana kad je stigao s posla pa ni prve ni druge reče:
-„Pakujte se, ovdje nema nikakve perspektive“. Pošto je bio u loguru imali smo prednost što se tiče dolaska u Ameriku, a imali smo i rodbine ovdje u Americi, pa je i to potpomoglo toj konačnoj odluci.
Koje godine si otišao u Ameriku?
U Ameriku smo se doselili 1999. godine. Prvo sam živio u New York-u šest mjeseci, te sam se sa familijom preselio u Chicago.
Kako si se osjećao prije odlaska? Ili tačnije prije polijetanja? Pa emocije su bile izmiješane. 
Kako si se uklopio po dolasku u Ameriku? Pa prvo smo doselili u mali gradić u New York državi gdje smo živjeli šest mjeseci. Tih šest mjeseci je bilo zaista teško jer nisam pričao engleski (iako sam ga malo vježbao u Bosni i uzimao engleski kurs). Teško je bilo razumijeti raju jer su imali potpuno drugačiiji naglasak. U New York sam uzeo neki ljetni kurs gdje sam učio engleski. Kad smo se preselili u Chicago, upisao sam se u treći razred srednje škole koju sam završio 2001. godine. Za te dvije godine sam uspio savladati jezik, upoznati okolinu i upoznati nove prijatelje.
Koji si fakultet upisao i gdje?
Nakon srednje škole sam odmah odlučio upisati državni fakultet ovdje u Chicagu pod nazivom Northeastern Illinois University. Sa Northeastern-a sam diplomirao 2005. godine i opredijelio sam se za biznis finansiranje. Kratko poslije toga sam našao posao u jednoj banci ovdje u Chicagu kao kredit analitičar gdje sam još uvijek zaposlen. U međuvremenu sam odlučio da idem dalje sa studiranjem pa sam upisao magistraciju na jednom privatnom fakultetu (Roosevelt University). Tu sam magistraciju završio za malo manje od dvije godine (ni sam ne znam kako sam to uspio ali je bilo tu velikog truda i nespavanja). Banka mi je platila čitavu tu magistraciju s obzirom da sam morao potpisati sa njima ugovor na pet godina nakon čega im ne bih morao platiti ništa nazad). To se nisam dvoumio potpisati jer sam želio da ostanem i napredujem tu.
Imao sam jako dobar prosjek kako u srednjoj školi, tako i na oba fakulteta, te sam odlikovan i primljen u nešto što mi zovemo „honor societies“. Također sam dobio stipendiju od jedne organizacije.
Gdje si sve radio i gdje trenutno radiš?
Prvi mi je posao nakon dolaska u Chicago bio u McDonalds-u gdje sam pravio sendviče. Poslije toga sam se zaposlio u jednoj bolnici ovdje, pa onda na benziskoj pumpi. Negdje na trećoj godini fakulteta sam našao posao u jednoj banci gdje sam radio kao blagajnik. Tu sam radio godinu dana pa kad sam diplomirao, ja sam se prebacio u banku gdje trenutno radim.
Možeš li nam nabrojati svoje uspjehe u karijeri?
Počeo sam kao kredit analitičar i kroz te godine sam uspio da dođem do pozicije koju držim danas. Trenutno sam Vice President u poslovnom bankarstvu (bavim se poslovnim kreditima). Pored toga, kratko nakon što sam magistrirao dobio sam poziv od svog bivšeg profesora/dekana sa Northeastern-a (s kojim sam ostao u kontaktu sve te godine), dao mi je ponudu da predajem na fakultetu. Tu sam ponudu brzo prihvatio i već tu predajem od 2008. godine. To mi je bila velika čast da se vratim na isti fakultet gdje sam samo prije četiri godine bio student. Čak sam imao veliki broj učenika (pa i dan danas imam) koji su stariji od mene a pohađaju moje časove.
Pored svega toga, serviram/volontiram kao potpredsjednik glavnog odbora od jedne neprofitne organizacije koja raspolaže sa budžetom od $2 miliona dolara. Tu sam već od 2011. godine.
Apsolutno- ako si uporan i ako imaš cilj u životu puno se može uspjeti u ovoj državi. Ja se često pitam šta bih i dokle bih dogurao da sam ostao u BiH. Nas ima sve više i više bosanaca koji napreduju i školuju se ovdje. Imamo doktore, bankare, advokate, poduzetnike, pa čak i političke predstavnike u nekim djelovima Amerike.
Ima li još kalesijaca u SAD-u koje poznaješ?
Ima nas fin broj ovdje u Chicagu iz Kalesije, ima nas inače puno ovdje u Chicago i okolini.
Da li bi se vratio u Bosnu i Hercegovinu kada bi imao siguran posao?
Pa teška bi to odluka bila. Ako pitaš moju suprugu , odgovor bi bio ne. Ja volim posjetiti svoju Bosnu i obići svoj radni kraj, ali sumnjam da bi se mogao navići ponovo živjeti tamo.