I ove godine kolona od više hiljada ljudi iz svih krajeva Bosne i Hercegovine, ali i svijeta, hodi ka Srebrenici, u najemotivnijoj i najneobičnijoj povorci u cijelom svijetu, zvanoj „Marš mira“. Dionicu dužu od 100 kilometara tako će u tri etape zajedno, rame uz rame, prepješačiti muškarci i žene, mladići i djevojke, djeca i odrasli…
U koloni je i ovaj put biti dedo Huso Šćuk iz sela Lizoperci kod Prozora. Naizgled, ništa neobično. Prije nekoliko godina sam bio dio ove kolone i vidio mnogo starijih ljudi. Ipak, puno toga je u ovom slučaju neobično i vrijedi zabilježiti.
Huso je tipični seoski čovjek, navikao na rad i poprilično težak život. Svu životnu žestinu osjetio je početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. Najprije je bio u statusu zarobljenika u svom rodnom selu, potom je svojim očima gledao kako to isto selo biva spaljeno. Ubrzo mu je poginuo sin Džemal, a uskoro je na bolji svijet preselila i Džemalova supruga pa su uz Husu ostala dva jetima – unuk i unuka.
Sve to, i mnogo šta drugo, nije bilo razlog da ovaj vitalni čovjek posustane i izgubi volju za životom. Naprotiv, među prvima se vratio u svoje selo, obnovio svoje zgarište, posvetio se brizi o unučadi ali i aktivno uključio u vraćanje starog sjaja – onoliko koliko je moguće – svom rodnom mjestu. Tako je već od prvog dana na mjestu predsjednika Građevinskog odbora seoske džamije koja je u međuvremenu uvrštena na listu nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.
Srčan i nepokolebljiv, kakvim će ga opisati svi koji ga poznaju, Huso se na neobičan način upisao i u historiju „Marša mira“. Učesnik je svih do sada organizovanih pohoda u koje je uglavnom polazio od Nezuka, a u nekoliko navrata i iz Žepe. Za čovjeka koji na svojim plećima ima cijelih 75 ljeta, to je gest vrijedan svakog divljenja i pažnje.
Prethodnih godina, kada je „Marš mira“ organizovan u vrijeme Ramazana, Huso je sa jednakim žarom učestvovao u ovim događajima, strpljivo pješačio i uz sve to upražnjavao ramazanski post. Uglavnom su uz njega išli i unuci, ne da bi mu bili pri ruci, nego da i kod njih razvije posebnu emociju i osjećaj koji se jedino pješačeći šumama i planinskim vrletima prema Srebrenici može doživjeti.
Husino učešće i doprinos „Maršu mira“ nisu ostali neprimijećeni. Zahvalnice su mu uručili Udruženje „Žena Podrinja“ iz Bratunca te Udruženje „Pokret majki enklava Srebrenica i Žepa“.
Kako sam kaže, pješačenje mu ne pada teško, čak ni kada je to bilo u ramazanu, a svaki pohod je specifičan i pamtiće ga po nečemu. Upoznao je dosta različitih ljudi i naslušao se dosta kazivanja, posebno onih koji su pješačili s njim a preživjeli su genocid i slobode se domogli upravo tim putem.
Ipak, s posebnom pažnjom izdvaja jedan neobičan detalj koji ga je naučio i uvjerio kako život zna i može biti nepredvidiv. Naime, još dok je u svom selu bio u statusu zarobljenika, kao i ostali bio je bez hrane. U selo su neočekivano navratili i neki strani vojnici, kao dio mirovne misije. Obratio se jednom od njih i, onako, išareteći i rukama i nogama, dao mu do znanja da je narod u selu gladan i da mu treba pomoć. Vojnik je sa nekim čudnim izrazom lica klimao glavom i obećao da će doći ponovo i pomoći im. Nije nikada više došao. No, život je htio da se njih dvojica ponovo sretnu i to godinama nakon toga, upravo na „Maršu mira“.
Huso ga je odmah prepoznao, a čim se to desilo i sa suprotne strane, „velikodušni vojnik“ ga je uporno izbjegavao cijela tri dana koliko traje pješačenje.
U međuvremenu, Huso je dobio još jedno veliko, za njega posebno priznanje jer je prije četiri godine od strane Muftijstva mostarskog nagrađen odlaskom na hadž.
Na „Marš mira 2017“ krenuo je sa svojom unukom Almom. Kaže da se ne boji pješačenja te da će, uprkos 75 godina koje nosi, na ovaj časni pohod polaziti sve dok ga zdravlje bude slušalo i noge nosile.
Na kraju, ne preostaje ništa drugo nego svesrdno zamoliti Boga da Husi podari dobro zdravlje.
(Al Jazeera)