„Nekoliko puta sam ulazio i u minsko polje nesvjesno, a zatim sam se vraćao istim putem. Priznam bilo me je strah. Jer kada tražim čahure izgubim se i hodam ne obraćajući pažnju na nešto drugo“, govori za Kalesija online Fuad Turkeš.
Kaže da nema ratne linije u Tešnju koju nije obišao, a znao je dnevno prikupiti čahura u vrijednosti oko četiri ili pet maraka što je nedovoljno da prehrani suprugu, kćerke devetogodišnju Lejlu i osmogodišnju Medinu kao i trogodišnjeg sina Ahmeda.
„Na birou sam cijelih 12 godina. Nema posla, a radio bi bilo šta samo da radim i da imam sigurna primanja. Vjerujte da me duša moja boli kada kćerke krenu u školu a ja nemam da im dam novac za sendvič“, priča nam Turkeš.
Kroz suze se Turkeš prisjetio i svog odrastanja. Govori nam da nije uspio završiti ni osnovnu školu, jer se brinuo o ocu koji je ranjen u ratu, kao i majci i išao je radio po komšiluku čuvao ovce, sjekao drva, unosio ugalj drugima kako bi zaradio dnevnicu.
Nakon toga bio je primoran na izbjeglištvo. Tri mjeseca je živio u Doboju, a onda su na scenu stupili ljudi dobre volje koji su mu napravili novi dom, dobio je sa porodicom krov nad glavom.
I pored svih nedaća koje su ih snašle Fuada Turkeša nisu zaobišle ni bolesti. Ljekari su mu konstatovali šećer i visok pritisak pa je primoran na mirovanje i na inzuline.
„Od Allaha je šta god da se desi. Imao sam i blaži srčani udar. Tada smo morali prodati dvije ovce koje sam imao i konja kako bi se liječio“, ističe Fuad kojem je želja da sakupi dovoljno novca da kupi kravu kako bi imali bar mlijeka, sira i kajmaka.
Ukoliko mislite da možete pomoći da se Fuadu Turkešu želja ostvari možete to učiniti uplatama sredstava na brojeve žiro računa koje vidite na fotografijama ili ga kontaktirati na broj telefona 061 744 841.
