Bejazida Jahića nalazimo u zadnjoj kući na kraju puta visoko u Majevici iznad Gornje Tuzle. Živi sam, bolestan, i iako su mu tek 52 godine za samog sebe kaže: “Kao da me nema, kao da ne postojim”. Nije ni čudo što tako pomišlja jer Bejazid prođe u jednom što neko ne bi ni za pet života. Teško da bi preživio proteklih par mjeseci da mu se ne nađe Husnija Muratović pri ruci: “Ja sam njega našao pred kolapsom, podigao i pomogao koliko mogu ali ljudi i ja sam više pri kraju mogućnosti za dalje…”.
Bejazid je prijeratni stanovnik Trnove nadomak Teočaka. Iako je mogao otići van nezavisne Bosne i Hercegovine jer je godinama radio u Umagu, ostao je Bejazid da brani što se branit može, rame uz rame sa suborcima kapetana Hajre. U vrtlogu rata pao je u neprijateljske ruke te zarobljen i zatočen u logoru Batkovići. Nakon nepuna tri mjeseca torture u Batkovićima, razmijenjen, kao bivši logoraš Jahić je mogao birati destinaciju u Evropi koju mu je nudio ženevski crveni krst.
Bejazid je ostao u Bosni, tačnije u tuzlanskom Mejdanu sa starom majkom, suprugom i dvije kćeri i nastavio da se bori u jedinici. Ubrzo potom, dobili su smještaj u mjestu Snježnica, u kući gdje od neprijateljske granate smrt pronađe Bejazidovu suprugu, ostavljajući ga, da kao samohrani otac, brine o dvije kćeri starosti 3,5 i 5 godina, staroj majci i Bosni. Majka nije više među živima, kćeri Fatima i Armina se poudavale te i same jedva spajaju kraj s krajem a Bejazid sjedi u kući na kraju puta i pod svjetlom akumulatorske sijalice broji uzdahe pluća zaliječenih nakon kofove bakterije. Diše sa njim i ta Majevica kojoj dade i koja uze sve. Diše i Bosna nezavisna u svom danu a na svaku ideju o pomoći Bejazid prati riječima: “ … al’ samo pošteno, pa ako može, al’samo pošteno…”.
Kroz suze nam priča o svom komadantu, komšiji, jaranu – kapetanu Hajri. Sjeća se momenta nakon povratka iz logora Batkovići, kada je Hajro stvio ruku u džep i dao mu 100 maraka. Tražio je da mu ih vrati ali, na žalost, komadant to nije doživio. “Takođe, jednom sam dobio jednokratnu pomoć od Boračke organizacije, 600 maraka.
Dok su svi uzeli “za podmazivanje” meni je ostalo 300 maraka.”
Prvi mart pada u nedjelju ali to nije zgodno za proslavu jer je ionako neradan dan, pa se odlučilo proslavljati u ponedjeljak drugog. Mogao bi se steći utisak da je Bosna, 20 godina nakon rata, sva u blagostanju kad se tako olako odluči ne raditi. Većina onih što žive od Bosne već je negdje na produženom vikendu. Svoje govore za Dan nezavisnosti će spremati predstavnici raznoraznih udruženja boraca, logoraša, civilnih žrtava rata, boračkih ministarstava i gurati se pred uredništvima, kamerama, mikrofonima i govornicama.
U njihovim porukama Bajazit ima prava i kao demobilisani borac, logoraš, samohrani otac dvije kćeri nakon što je supruga stradala kao civilna žrtva rata. Ima i pravo na tuđu njegu i pomoć ali njegov zahtjev su odbili dok nova komisija košta 60 maraka – i suviše za Bajazidovih 117,5 maraka socijalne pomoći. Ionako, dok siđe u čaršiju i vrati se – ostane mu 100 km za preživit. Ma koliko snažne poruke za Dan nezavisnosti odaslali, Bejazid ih neće čuti jer mu je sluh oštećen od tromjesečnog liječenja morfijumskom terapijom dok za povrat sluha je potrebno 3 500 KM, tako ljekari kažu.
Ma k
Umjesto toga, gledat će fotografiju rahmetli supruge na zidu kućice što mu je data na korištenje, hvatati zrak i mrmljati: “… samo pošteno, pa ako može, al’ samo pošteno…”.
Pozivamo sve suborce da pomognu Bejazidu u ostvarivanju njegovih prava pred nadležnim službama koje istovremeno pozivamo da se odazovu zahtjevima u najkraćem mogućem roku.
Kontakt osoba: Husnija Muratović 061/ 288 378.
Autori: UM Velika Djeca Tuzla