Septembar, oktobar, novembar su mjeseci u kojima posebnu pažnju obraćamo na ljude koji žive sa određenim dijagnozama. Djeca oboljela od karcinoma, borba protiv raka dojke i borba protiv dijabetesa. Jedanaesti mjesec u godini je mjesec internacionalne borbe protiv dijabetesa.To je mjesec u kojem se najviše piše i govori o problemima i teškoćama sa kojima se susreću oboljeli od dijabetesa širom BiH, a nažalost u posljednje vrijeme je među njima i sve veći broj djece i mladih . Upravo zbog te borbe i želje da pokažemo kakav je život osoba sa dijabetesom i sa kakvim se problemima susreću a u nadi da naučimo na koji način možemo pomoći u svakodnevnici odlučili smo pitati dvadesettrogodišnju Lejlu Bukvarević iz Hrasna Donjeg da sa nama podijeli svoju priču. Lejla je dokaz da se sa pomenutom dijagnozom itekako kvalitetno može živjeti posebno kada se imaju dobri uslovi za kontrolu dijabetesa. Lejla upravlja dijabetesom a ne dijabetes njom.

Prije četiri godine Lejla je za sebe donijela itekako veliku ali nimalo lahku odluku. Kao i veliki broj drugih, mladih ljudi spakovala je svoj život u kofere i odlučila isti nastaviti u Njemačkoj. Već četiri godine adresa njenog boravka je u pomenutoj zemlji gdje radi kao Medicinska sestra. Jedan od razloga zbog čega je odlučila promijeniti zemlju boravka jeste i zdravstveni sistem. Dobro se informisala o tome i istražila mogućnosti borbe sa dijabetesom. S obzirom da je zaposlena po automatizmu je dobila pravo na liječenje a s tim i besplatne senzore za mjerenje šećera i inzulinsku pumpu. Oni koji su se suočili sa dijabetesom znaju kolika je važnost pomenutog. Lejla itetkako zna kolika je važnost pomenutog. Imala je priliku boriti se sa dijagnozom na drugačiji,teži i bolniji način.

“Moja priča kreće 6.1.2014 godine u Tuzli. Od samog dijagnosticiranja Dijabetesa dobila sam inzulinsku terapiju. Više puta dnevno mjerenje šećera sa šećernim apratom i špricanje inzulina više puta dnevno. Prvih godina krenula sam tim putem i nisam mogla sve to prihvatiti dok nisam upoznala mnoge druge slatkiše sa istom dijagnozom. Dolazak u Udruženje Novi Horizonti Tuzla počelo je da mijenja moj pogled na moje putovanje sa Dijabetesom. Sa dolaskom u Udruženje mnoge stvari su mi bile olakšane, mnoge nejasnoće dobile su svoje odgovore a samim tim se počela moja svakodnevnica mijenjati. Predsjednica Udruženja Indira Bektic počela nama malim i velikim slatkišima olakšavati naše svakodnevne borbe. Počele su nabavke senzora za mjerenje šećera, više nije bilo 4-10 puta bockanja u malene prstiće, nego je bockanje bilosvakih 14 dana samim mijenjanjem senzora za mjerenje šećera. Upoznavanjem Diabetes edukatorke iz Njemačke upoznala sam i malenu spravicu koja se zove inzulinska pumpa koja daje 24sata inzulin. To je itekako velika olakšica, sa 4 i više puta dnevno bockanja iglicama u stomak, ruke ili noge se svela na 3-4 dana mijenjanja seta za inzulinsku pumpu. Kroz Udruženje Novi Horizonti Tuzla i velike borbe dobila sam i Inzulinsku pumpu a od različith donatora čak i senzore za mjerenje šećera. Sve to je puno olakšalo moje put sa Dijabetesom. Neke stvari oko Inzulinske pumpe su išle preko UKC Tuzla i doktora a neke smo morali sami nabaviti. Međutim moji roditelji nisu uvijek bili u mogućnosti nabaviti sve potrebne stvari za moju svakodnevnicu pa se to uvijek vraćalo na bockanje prstića više puta dnevno ili bockanje inzulinom” kazala je Lejla za portal NEON Televizije.

Nakon godinu dana boravka u Njemačkoj uz posavjetovala se sa svojom doktoricom te je dobila novu inzulinsku pumpu i senzore za mjerenje šećera što itekako olakšava putovanje sa dijagnozom.

“Kako godine idu i evo 4 godine ovdje u drugoj zemlji bez svojih roditelja i mnogih prijatelja iz Bosne navikla sam se na novi život, olakšala sebi svakodnevnicu sa potrebnim materijalom za rad sa Dijabetesom, te stekla nova iskustva. Sada idem i koračam ka novim putevima. Idem pratim svoje snove i ostvarujem ih, radim kao jedna ponosna dobra Medicinska sestra i to na Dijabetes odjelu gdje mogu da pomognem ljudima koji imaju isto putovanje kao ja, kojima je svakodnevnica slična mojoj, koji kada dobiju prvu dijagnozu Dijabetes Mellitus mogu da razumijem kroz šta prolaze. Na to sam jako ponosna kao i moja šefica koja kaže da je mnogo sretna sto ima takvu radnicu. Ja svaki dan grlim sebe i svoj Dijabetes i idemo svaki dan na novo putovanje ali na mnogo lakši nacin sa Inzulinskom pumpom i senzorom za mjerenje šećera. Naš život je jedna borba i svaki dan novi izazov, zato mogu da poručim svim slatkišima da zagrle svoj život i budu sretni zbog novih putovanja, jer život je kratak ali i lijep.” zaključuje naša sagovornica.

Lejla i njene priča mogu biti i jesu inspiracija kako se može uspjeti kada prohvatimo sebe i sve ono što bude na našim životnim stazama.

Život sa dijabetesom može biti sa manje boli.